Foretić, Vinko, hrvatski povjesničar i arhivist (Korčula, 2. VIII. 1901. – Dubrovnik, 17. VII. 1986.). Studirao povijest i zemljopis u Pragu, Beču i Zagrebu, gdje je 1923. na Filozofskom fakultetu diplomirao i 1936. doktorirao. Radio kao gimnazijski profesor 1925–41. te arhivist u Državnome (Povijesnom) arhivu u Dubrovniku 1941.–73., kojem je 1944.–63. bio i ravnateljem. Umirovljen 1973. u zvanjima višega znanstvenoga suradnika i arhivskoga savjetnika; od 1950. član suradnik JAZU (danas HAZU). Vrstan poznavatelj arhivskoga gradiva, proučavao je poglavito prošlost Dubrovnika i Korčule, a znatne prinose ostvario istraživanjem opće hrvatske ranosrednjovjekovne povijesti, proučavanjem života i rada M. Držića te hrvatskog narodnog preporoda u Dalmaciji. Napisao je oko 250 tematski raznolikih znanstvenih i stručnih radova. Dio njegovih napisa posvećen je arhivskoj problematici, u kojoj se, uz rad na sređivanju Dubrovačkog arhiva, osobito istaknuo na području izradbe arhivskoga zakonodavstva i u pitanjima restitucije dubrovačkoga gradiva. Leksikografskim prilozima surađivao je u više izdanja Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža u Zagrebu. Posmrtno je u njegovu čast izdan Zbornik radova o Vinku Foretiću (1994.). Glavna djela: Otok Korčula u srednjem vijeku do g. 1420. (1940.), Povijest Dubrovnika do 1808 (I–II, 1980.) i Župa Pridvorje 1584.–1984. (1984.).