Biografija Petra Giunia
Malo je naših “ljudi od pera” posvetilo tolik dio svoje djelatnosti moru – kao nedavno preminuli novinar, publicist i književnik Petar Giunio – Pjero. Radio je to više od četiri decenija, tiho, mirno, nenametljivo, ali zdušno i uporno – najčešće pod šiframa: -io, -nio, G., P. G. i dr. – pa otuda nije u našoj javnosti ni izdaleka toliko poznat i priznat, koliko je to svojim djelom zaslužio (Jedna od čestih nepravdi u našoj publicistici i književnosti, koju će, vjerujemo, vrijeme i nove s njim vezane spoznaje, jednom ispraviti!). Skroman, kontemplativan, povučen u se i svoj svijet, Pjero je pisao bez želje za priznanjem i zaradom, potican jedino svojim unutrašnjim porivima i elementarnom ljubavlju primorskog čovjeka prema moru i životu u njemu i na njemu…
- – Šime Balen
Rođen je 15. travnja 1894. u Korčuli, u staroj plemićkoj obitelji, čiji su se mnogi članovi istakli u javnom životu svoga grada i otoka. (Skeptik, s jakom dozom ironije, pa i satire, Pjero je ismijavao svoje “plemićko” podrijetlo, ali je s neprikrivenim ponosom ukazivao na jedan detalj obiteljskog grba: crveno-bijelu šahovsku ploču kao očit dokaz starog hrvatskog karaktera porodice Giunio, uza sve latinizirano ime). Jedan se daleki njegov predak Ivan, spominje u dokumentima već 1419. kao rektor grada Korčule; Pjerovi su djedovi igrali značajnu ulogu i u narodnom periodu dalmacije, a otac mu Dinko (popularni “šjor Meme”) bio je u dva maha gradonačelnik Korčule i zastupnik otoka u Dalmatinskom saboru. Majka mu je potjecala od uglednih peljeških pomoraca Fiskovića, koja je našem pomorstvu dala niz istaknutih kapetana. Tako je u rodnoj kući, od rana djetinjstva, odgajan u atmosferi poštivanja “bašćine” i ljubav prema moru, koju je produbio igrom po valama, žalima i grotama korčulanskim i veranjem po starim jedrenjacima, barkama i trabakulima.
U Dubrovniku je polazio klasičnu gimnaziju i za svog osmogodišnjeg boravka on je duboko zavolio taj grad kao žarište stare hrvatske književnosti i kulture pa će kasnije Dubrovnik, njegovo pomorstvo i njegovi znanstveni i kulturni radnici – od Držića i Gundulića, preko Getaldića i Boškovića, sve do Klaića, Supila i Bukovca – biti česta tema Giunijevih radova.
Nakon završene gimnazije u Dubrovniku, 1912. počeo studirati pravo u Grazu i Zagrebu, ali ga je više od pravnih normi privlačila priroda sa svojim tajnama i zakonitostima i – pisanjem: prenošenje otkrića tih tajni i zakonitosti drugim ljudima. Zato je, čim mu se pružila prilika, napustio zauvijek pravo i potpuno se posvetio novinarstvu.
Zadaćnica Petra Giunija iz školeske godine 1911./1912. iz srpsko-hrvatskog jezika
Godine 1923. ušao je u uredništvo vodećih zagrebačkih dnevnika “Jutarnjeg lista”, “Obzora”, i “Večeri”, u kojem je radio punih osamnaest godina, sve do okupacije, kad su, među ostalim, zabranjeni i ti listovi. Za sve je to vrijeme surađivao i u ostalim našim novinama, časopisima i revijama, posebno prirodoslovnim.
Svoj položaj člana uredništva velikih dnevnih listova i urednika njihovih raznih rubrika iskoristio je u punoj mjeri za populariziranje raznih prirodnih znanosti. Poliglot, široke kulture i golema znanja, koje je neprekidno proširivao pomnim praćenjem domaće i strane literature, razvio se u istaknutog pisca i popularizatora nauke. Pisao je o astronomiji i geologiji, zemljopisu i povijesti, o zoologiji, posebno o ornitologiji (proučavanju života ptica) i ihtiologiji (proučavanju riba), a nada sve o talasobiologiji – životu u moru. Znajući kako su to teške, u prvi mah često i odbojne teme, stvorio je tijekom vremena poseban način pisanja, svoj osebujan stil: lagan i zanimljiv – da bude pristupačan što širem krugu čitalaca i pobudi u njih što veći interes za te teme. Služio se često literarnim opisima pejsaža, stvarao određene psihološke “štimunge”, unosio razne anegdote sa živim, sočnim dijalozima i kroza sve to provlačio fin humor – da čitaoca lakše uvede u onaj čudesni, nepoznati svijet i upozna ga s njegovim tajnama. Jezik mu je jednostavan, pučki, ali bogat, iznijansiran, s prizvukom, osobito u dijalozima rodnoga kraja, a ponekad i prošlih vremena – što sve daje posebnu draž njegovu pisanju. Tu osobitost Giunijeva stila uočili su razni naši pisci i kulturni historičari kao npr. Vladimir Kovačić, Josip Horvath, Mato Hanžeković, Lujo Vojnović i dr.
Objavljen roman “Tajne mora”
Kao i prvo Giunievo djelo “Iz stare primorske bilježnice”, tako i ovo djelo popularnog hrvatskog publicista, koje nosi naslov “Tajne mora”, iznosi zanimljivosti iz života u moru u popularno-nautičnom stilu, pa je pristupačno najširim slojevima. U njemu nastavlja Giunio svoje životno djelo: popularizira znanost o moru, prikazuje život mora, našeg Jadrana, život i mentalitet naših otočana, pa tako njegova knjiga ne širi samo ljubav za znanost, nego pobuđuje zanimanje sviju onih, koji ljube Jadran, naše primorje, naše otoke.
– Vladimir Kovačić, “Tajne Mora”
Objavljen roman “Iz stare primorske bilježnice”
Ova pak knjiga je nešto posebnog, originalno djelo.
Upravo majstorski stvoren je sklad i cjelina izmedju ljudi, mora i bića koja u tom elementu živu. Onaj primorski štimung, tip onog ribara ne bi bio podpun da nije opisan, prikazan život i one ribe i životinje morske koje on lovi. Sve to pravi takovu cjelinu, da čitajuć ovo djelo, prenosimo se u onaj kraj, osjećamo miris mora, gledamo te ljude, promatramo ribe, lelijanje alga. Prenievši se onda u taj štimung i život mora, koji nam pisac opisuje, postaje nam zanimljiviji i onda zapamtimo. U tome je Giunio uspio. Visoko odskaču stranice ove knjige od svakidašnjeg novinarskog rada. Opisujuć tipove, njihov život, njihove mane, kao i dobre strane, mentalitet, svakidašnje brige, pisac se uspio dovinuti na razinu sjajnih književnih opažanja. Uspjeli su to portreti ribara, malo obrtnika, seljaka, djece, činovnika, mornara. Sav taj mali patrijarhalni sviet koji nestaje, a koji današnji život i prilike sasma brišu, spaseni su ovim od zaboravi. Sviet je to mahom s onih malih gradića i sela na otocima, Bodulariji. Posebni su primorski tipovi ti boduli, otočani. Kao što vrstan crtač sigurnom rukom s par poteza ukaže nam na glavnu karakteristiku, markira ono što je najbitnije, tako i Giunio nam iznosi opisujuć one tipove, njihove kuće, razgovor, ono što je najglavnije da upoznamo mentalitet, temperamenat život starih naših otočana. Služi se humorom, a kadkada i karikaturom, ali ne da se izmjehava, već da jače iztakne, jasnije predoči. Svi ti tipovi Giunieve knjige obavijeni su toplim humorom duboke čovjekoljubivosti, jer na koncu svi ti na oko naprasiti ribari i brbljavi, duhoviti malogradjani u duši su dobričine, poštenjaci. Zdravim humorom tako je oskudna hrvatska knjiga, pa ona ovim djelom dobiva vriedan dar.– Josip Horvath, “Iz stare primorske bilježnice”
Naravno – daleko najveći dio svih vidova svoje aktivnosti posvetio je “kolijevci života” – moru. I to ne samo kao “prirodnjak” sa željom da upozna svijet sa zanimljivostima mora i života u njemu, nego još više: da ukaže na golemo značenje mora u životu ljudi i da u našem narodu – osobito u njegovu kontinentalnom dijelu – razvija svijest o Jadranu kao našem najvećem bogatstvu i osnovici našega gospodarskog i kulturnog razvoja.
Tako, 1961. godine postaje urednik časopisa Morsko ribarstvo.
Objavljena knjiga “Tajne morskih bića”
Kako su našoj omladini ugodni dani godišnjeg odmora, provedeni na žalima našeg Jadrana. Kako lijepa sjećanja na njih!
Jednog ljetnog jutra ustali ste rano i pošli na šetnju uzduž morske obale. Namjerili ste se na široku plosnatu stijenu, što je stršila tik do mora, polegli ste se na nju i u jutarnjoj tišini uživali divan prizor. Nad vama plavo nebo, a pred vama golema pučina, da joj se kraja sagledati ne može. Kao da se more neba dotaklo. Prisluškivali ste krik galebova, neumorno zrikanje cvrčaka i potihi šum valića kako zapljuskuju stijenu.
Nečujno dopirio svježi lahor, smežurio glatku površinu mora, uzgibao vrškove borova i čempresa, a vi punim grudima udahnuli morski zrak, ispunjen mirisom algi, borova i ružmarina.
Toliko vam je to bilo ugodno, toliko ste bili zaneseni te vam se pričinjalo da se stapate, da tonete u svu tu raskoš krasote, koja vas okružuje. I u tom raspoloženju niste ništa drugo željeli, nego da se što dulje možete zadržati tu, na oj morskoj stijeni, pa da upijete sve te divne utiske, kako ih nikad ne bi mogli zaboraviti.
– Petar Giunio, “Tajne morskih bića”
Petar Giunio – In Memoriam
Petar Giunio umro je u Zagrebu, 14. svibnja 1968. godine.
Objavljena knjiga “Život mora”
Poći ćemo danas zajedno na mali izlet kroz more, da upoznate barem neke od njegovih najzanimljivijih stanovnika. Vidjet ćete raznolike i fantastične oblike koje je život poprimio u tom elementu gdje je i nastao i u kojem se neprekidno vodi kruta i nesmiljena borba za opstanak!… Okrenite, dakle, ovu stranicu knjige i krenimo odmah na kratko, ali zanimljivo i poučno putovanje kroz prostranstvo mora!
